26. studenog na satu lektire u 6. b razredu gostovao je Denis Figurić, tata naše učenice Tene. Na temu Malog ratnog dnevnika Stjepana Tomaša nadovezao se svojim ratnim dnevnikom koji je kao desetogodišnjak vodio od 4. 3. 1993. do 2. 9. 1993. godine. U razdoblju od šest mjeseci bilježio je dnevna događanja koja su se ticala svakodnevnog života: obitelji, škole, prijatelja, vojnih napada… Bilo je uzbudljivo u rukama držati bilježnicu koja je između svojih crnih korica sačuvala uspomene na stvarna ratna zbivanja, događaje i ljude. Učenici su sa zanimanjem razgledali isječke iz novina i fotografije razorenog sela Gorice, oca i djeda branitelja, kao i druge prizore iz ratnih dana.
Denis Figurić pripovijedao nam je o svom djetinjstvu i početku Domovinskog rata kada je izbjegao s obitelji pred ratnim razaranjima iz sela Gorica u Novu Gradišku. Tu je nastavio osnovnu školu i živio do kraja rata, do trenutka kad je njegova kuća bila obnovljena i kad se obitelj mogla vratiti u rodni kraj. Njegova sjećanja na ratna stradanja slična su zapisima djevojčice Cvijete u Malom ratnom dnevniku, sjećanja na granatiranje grada, sirene koje su najavljivale napade, skrivanje u podrumima, izbjeglištvo, glad, neizvjesnost i strah – sve što rat uvijek donosi sa sobom.
Učenici su pozorno slušali njegovo svjedočenje: opisao je način na koji je njegovo selo bilo napadnuto, dan kada je cijela obitelj napustila dom i bez ičega otišla u nepoznato, nastavak života i školovanja u novoj sredini, nedostatak hrane i odjeće koje su dobivali preko Crvenog križa, iščekivanje tate i djeda da se vrate iz vojnih operacija… Učenici su postavljali pitanja i vrlo emotivno iskazivali svoje dojmove.
U mjesecu studenom s posebnim se poštovanjem prisjećamo Domovinskog rata, uređujemo panoe, palimo svijeće, održavamo predavanja na tu temu, no ove smo godine prvi put ugostili sudionika Domovinskog rata koji nam je na neposredan, zanimljiv i potresan način govorio o ratnim uspomenama kroz perspektivu djeteta. Bio je to sat lektire koji ćemo dugo pamtiti – jer u rukama nam je bio mali ratni dnevnik, ali ovaj put ne plod piščeve imaginacije, već istinita zabilješka stvarnih ratnih događaja.
Učiteljica: Tina Ribić
Naše antiratne poruke odraslima
Čemu služe ratovi?
Ljudi kažu da bi se osvojila nova područja, ali je li osvajanje zemlje vrijedno tolikih žrtava? Toliki ljudi bježi od rata, gube članove obitelji, prijatelje… Je li to zaista vrijedno? Odrasli, koji ovo čitate, spriječite rat da sva djeca mogu imati mirno djetinjstvo, da bude mir na Zemlji.
Ester Viktorija Lorenzin
Odrasli, čemu rat ako ćemo na kraju sve izgubiti? Bolje je cijeniti ono što sad imate, nego to izgubiti. Zašto morate napraviti žrtve od ljudi ako vam nisu ništa skrivili? Sve se može riješiti na lijep način.
Ana Kirac
Dragi odrasli… zapravo, vrtićanci jer se tako ponašate kada ratujete. Zar stvarno mislite da je potrebno žrtvovati ljude i djecu zato što vi niste dobili ono što ste htjeli? To je jako djetinjasto i sebično. Ljudi gube mame, tate, djecu, dom…Nemojte da gubimo ljude, domove, domovine. Zaustavite rat!
Lena Nikolić